Goran Dujmić

Autor:Dobre vijesti

Goran Dujmić (26) kao srednjoškolac je, sa 17 godina, završio na psihijatriji s dijagnozom akutne psihoze. Dotad ga je mučila depresija koju je pokušavao riješiti lakšim drogama i meditacijama. Postignuti 'mir' kratko je trajao i uskoro je postalo očito da mu je potrebna stručna pomoć.

Goran Dujmić (26) kao srednjoškolac je, sa 17 godina, završio na psihijatriji s dijagnozom akutne psihoze. Dotad ga je mučila depresija koju je pokušavao riješiti lakšim drogama i meditacijama. Postignuti 'mir' kratko je trajao i uskoro je postalo očito da mu je potrebna stručna pomoć. Nakon bolničkog liječenja, stanje se smirilo, ali je depresija ostala. Sve dok se nešto nije dogodilo... Danas je zdrav, ne uzima nikakvu terapiju, a njegov se život potpuno promijenio.

Možeš li opisati kako si se osjećao u stanjima depresije?

Kod mene je depresija bila stanje beznađa. Bio sam bezvoljan, jadan, osjećao sam se manje vrijednim, nevoljenim, odbačenim, tražeći neku ljubav, zadovoljstvo i radost. Droga je bila nuspojava toga svega. Drogirao sam se da bih popunio te rupe.

Kako je vrijeme odmicalo, osim marihuane, uzimao sam i ecstasyje, a počeo sam i meditirati. Čitao sam neke duhovne knjige istočnjačke religije i pronašao neko ispunjenje. Postigao bih mir, s tim da sam izvana bio hiperaktivan, ali ja sam sa sobom bio zadovoljan. U meditaciji bih produbio ono što sam doživio na ecstasyju. Mislio sam da sam doživio nekakvu ljubav.

DOŠAO SAM DO FAZE DA VIŠE NISAM ZNAO TKO SAM

Kako je sve to kulminiralo?

Svakodnevno sam meditirao, ali bez ičijeg vodstva i bez mjere te sam se dislocirao i gubio. Došao sam do faze da više nisam znao tko sam, da sam ja Goran. Jedno sam vrijeme mislio da sam John Lenon,  pa Bob Marley... Razrednica je vidjela da nešto nije u redu te me pozvala na razgovor, tada sam ju primio za glavu i mislio da ju iscjeljujem. Završio sam dva mjeseca na psihijatriji za maloljetnike. Dijagnoza je bila akutna psihoza.

Primao sam akineton, haldol, prazine, apaurin i eventualno nešto za spavanje. Od toga sam bio 'zblokiran', ali nisam se dao, već sam i dalje divljao po odjelu.

Što se dogodilo nakon izlaska iz bolnice?

Primao sam tešku terapiju, a kad sam se vratio u kvart, ljudi su me odbacili. Bio sam lud čovjek, nitko me nije ''fermao'', bilo mi je katastrofa. Opet sam pušio travu da bih se normalizirao i brže "skinuo" s terapije.

Što ti je pomoglo da 'dođeš k sebi'?

Počeo sam ići na kršćanske sastanke i slušati neke svoje prijatelje čije je živote Bog promijenio. Promatrao sam ih i vidio da je to nešto, da se nešto događa s njima, da je neki život među njima. Vukli su me na sastanke i ja sam se natjerao da odem. Tamo ne bih radio ništa posebno, ali poslije sam se osjećao vrhunski. No, nisam mogao shvatiti korak koji trebam učiniti.

MOJ PRVI DODIR S BOGOM

Postoji li neki poseban događaj koji je utjecao na tebe?

Da, kad sam jednom čekao autobus za Samobor, sjedio sam u kafiću na stanici i odjednom doživio nekakvu milinu. Počeo sam plakati i razmišljati o tome kako je Bog blagoslovio mnoge situacije i probleme koji su me mučili u životu. To me slomilo. Brzo sam izašao iz kafića da me nitko ne vidi. Vani se to nastavilo, bilo mi je kao da je Bog uzeo vrećicu ljubavi i izlijeva ju u moje srce te kao da mi skida teret. Razmišljao sam, to je to što sam slušao na sastancima, to si Ti. 

Znači, to je bilo tvoje prvo iskustvo s Bogom?

Da, znao sam da je to Bog, da je to Isus, da je on umro za grijehe, da mi oprašta i da me ljubi. Gledao sam u nebo i govorio: hvala ti i slava. Autobus je trebao doći za sat i pol, a ja sam cijelo to vrijeme plakao i smijao se. Bio sam jako sretan. Plakao sam i zato što mi je bilo žao kako sam živio. Mislio sam: Bože, voliš me i daješ mi to sve, a gle mene – pokvarenjak.

BOG RADI ČOVJEKA OD MENE

Što se dogodilo s porocima i depresijom?

I dalje sam pušio marihuanu, no znao sam da se toga trebam riješiti. I riješio sam se trenutno jednom kad sam se molio.

S depresijom je bilo još problema, no poslije sam se znao nositi s tim i boriti se. Izvukao bih se iz toga, ali ne preko psihijatara i tableta, nego sam se molio. Ali mislim da sam u trenutku kada sam prvi put iskusio Boga bio slobodan od svega. Trebalo mi je neko vrijeme da se stabiliziram, a u tome mi je pomoglo zajedništvo s kršćanima.

Moj karakter počeo se izgrađivati kroz Božju riječ i Bog je u moj život donosio radost, ispunjenje i smisao.

Misliš li da bi se iz depresije uspio izvući i bez Boga?

Mislim da ne bih jer dotada nisam uspijevao, samo sam išao dublje i dublje. Nisam imao školu, nisam mogao naći normalan posao.

Po čemu se tvoj današnji način života razlikuje od prijašnjeg?

Važno mi je to što sam stao na noge, što sam dobio posao, što Bog radi čovjeka od mene – što mogu biti normalan. Radim u informatičkoj tvrtki što je samo po sebi čudo. To je jedan aspekt mog života s Bogom, Bog je to učinio za mene. Prije toga radio sam na građevini i Bog me "počastio" da mogu lakše zarađivati svoj kruh.

Bijela kronika

Dobre vijesti

Vrijeme objave:
10.04.2009.
Isprintaj stranicu