Srce vece 15 posto

- Počeli su mi otkazivati bubrezi. Zato su me spojili na infuziju da bi potakli rad bubrega. Tako sam prva dva dana u bolnici primio ukupno 22 litre infuzije. Tijekom primanja te infuzije zbog povećane količine tekućine u tijelu srce mi se povecalo za 15 posto. Cijelo sam vrijeme bio spojen na aparate, a liječnici nisu znali što mi je.
Liječnici su Danijelovim roditeljima rekli da će možda ostati u bolnici dva do tri mjeseca spojen na aparate. Budući da su Daniel i njegovi roditelji vjernici, svojim prijateljima i drugim krščanima koje su poznavali ispričali su što se dogada s njim. Rekli su im da se mole za njegovo zdravlje. Daniel je tek kasnije saznao da su o njegovoj bolesti bili obaviješteni ljudi u Hrvatskoj sve od Dubrovnika do Rijeke i razne kršćanske zajednice iz Hrvatske, Slovenije, Austrije, Njemačke, čak i neki prijatelji na Islandu i u Americi. Svi su oni molili za njegovo ozdravljenje.
Situacija je bila tim teža što liječnici nisu mogli ništa otkriti. Nisu mogli naći ništa u krvi, a organi su mu sve slabije radili. Počela mu je otkazivati i jetra te su liječnici bili prilično skeptični u vezi s ozdravljenjem. Kako bi izbacio svu tu tekućinu koju je primio infuzijom, dali su mu diuretik. - Dali su mi jedan ujutro, a netko mi je zabunom dao dvije doze u jednom danu - objašnjava i dodaje: - Zbog toga sam kroz mokraću izgubio previše tekućine, toliko da mi se smanjio volumen krvi pa mi je srce počelo kucati sve sporije i sporije. Na početku su mislili da je to zato što sam sportaš, ali tijekom noći puls mi je pao na 35 otkucaja u minuti. Morali su mi održavati broj otkucaja lijekom antropinom. U to je vrijeme još uvijek imao visoku temperaturu i zbog toga je tijekom noći dobio epileptički napad. Na kraju su otkrili da se radi o virusu mišje groznice.

Ležanje bez micanja

O svom boravku u bolnici Daniel govori: - Kako liječnici nisu znali o čemu je riječ, nisu me mogli ni izvještavati o napretku mog liječenja. Moj boravak na odjelu intenzivne njege bio je dosta napet. Zbog otkazivanja bubrega trpio sam jake bolove za koje nisam mogao primiti sredstva protiv bolova. Gotovo sam stalno ležao na leđima jer sam u obje ruke imao spojene infuzije. Dovoljno mi je bolno bilo to ležanje bez micanja. Roditelji me nisu smjeli često posjećivati zbog prirode bolesti.Tek kasnije saznao je kako je čak u pet slučajeva bio jako blizu smrti, iako toga nije bio svjestan.

Za mišju groznicu nema lijeka

- Čuo sam da su se u to vrijeme mnogi molili za mene i to me stvarno ohrabrilo. Nisam baš bio siguran da ću preživjeti. U vrijeme kad sam primljen u bolnicu, saznao sam za još jedan slučaj mišje groznice u Lici na Velebitu. Taj je čovjek umro. Za tu bolest nema lijeka. Liječnici te jednostavno priključe na infuziju i čekaju da organi ponovo počnu raditi te se tijelo samo izbori. To se dogodilo s mojim bubrezima.
Najvažnije je istaknuti da nitko nije očekivao da bi se njegovo stanje moglo tako brzo poboljšati, ali nakon samo šest dana pustili su ga s intenzivne njege na odjel. Danas je uvjeren da je jedni razlog tome bila molitva jer su i sami liječnici bili svjesni da se tu nema što učiniti.
- Bio sam u bolnici gdje su mnogi vrištali od bolova, a ja sam svoj oporavak zaista dočekao jako brzo - završava Daniel.