Pobjeda

Autor: Branka Vitez

Doktori su izjavili da je s plućima sve u redu i da Ivan mora na pregled srca na KBC Rebro. Više ga nisu vozili roditelji već vozilo hitne pomoći.

U utorak, 16. svibnja 2000. godine Ivan je imao osam dana. Roditelji kažu da je otkad se rodio pa do bio beba za poželjeti. Spavao je i jeo svakih dva do tri sata sve do tada. Za vrijeme obroka, oko 13.30 nije mogao jesti, nevjerojatno je plakao i gotovo cijeli poplavio. Darko i Suzana, u isprepadanosti i neznanju, pokušali su mu ponovno dati jesti, ali neuspješno. Dijete je još više poplavilo. Skinuli su ga i vidjeli da nisu plavi samo ruke i lice, već čitavo tijelo. Uplašeni, spremili su se i odveli dijete u Dom zdravlja. Nakon brzog pregleda, doktorica Doma zdravlja Kruge Nevenka Hećimović uputila je Ivana na pregled u KBC Šalata. Tamo se sve odvijalo jako brzo: snimanje pluća i čekanje nalaza uz neizvjesnost roditelja.

Neće preživjeti noć

Doktori su izjavili da je s plućima sve u redu i da Ivan mora na pregled srca na KBC Rebro. Više ga nisu vozili roditelji već vozilo hitne pomoći. Kad su došli do Odjela dječje kardiologije KBC-a Rebro gdje su smjestili Ivana, roditelji su zamoljeni da pričekaju. Ubrzo su došli voditelj odjela prof.dr. sc. Ivan Malčić i dr. A. Dasović – Buljević, koja je zaprimila Ivana, i rekli da su izgledi za preživljavanje djeteta mali, gotovo nikakvi te da srčana mana koju dijete ima ne daje šansu da će preživjeti ni noć. S obzirom da je došlo do sprečavanja dovoda kisika, jetra je bila sedam puta veća nego kod normalnog djeteta, slezena dvaput, dobio je Escherichiju coli, kiselost krvi bila je 6.8 i dijete je već bilo pothlađeno. Šok. Za Darka i Suzanu to je bilo nešto što nikako i nikada nisu mogli pretpostaviti. Ostali su još neko vrijeme s djetetom i onda otišli kući.

Ima li nade?

Vratili su se u vrijeme kršćanskog sastanka crkve koji se održavao u prostoriji njihove kuće na Krugama. Na licima ljudi kad su čuli za vijest vidio se šok kakav su i sami doživjeli. Slomljeni i ne znajući što dalje, svi zajedno su otišli moliti. Jedan je prijatelj iz zajednice predložio da idu u bolnicu moliti za dijete. Darko i Suzana su s njim i još jednim prijateljem otišli u bolnicu moliti za Ivana. Doktorica im je rekla da ga krste jer je samo pitanje vremena kad će umrijeti. Oni u to nisu vjerovali, kažu da ih je Bog ispunio vjerom u Ivanovo ozdravljenje. Jednako tako, neovisno od svih ovih događaja, u drugoj zajednici na Borongaju, njihovi prijatelji vjernici, kad su čuli što je s Ivanom, prekinuli su sastanak i krenuli moliti. Od prvotnih kukanja i očaja stanje se kroz molitvu promijenilo. Ljudi su ubrzo slavili i hvalili Boga jer će ozdraviti Ivana. Na tom sastanku dogovoren je lanac neprekidne molitve, tako da se ljudi izmjenjuju svakih pola sata. Crkva je neprestano molila i postila, svaki dan. U srijedu ujutro Muževići su došli u bolnicu i čuli da je Ivan preživio noć. To im je bilo veliko čudo, veliko ohrabrenje. Nakon ponovna pregleda, doktor Malčić je dao istu dijagnozu. Zaključili su da to što je dijete preživjelo noć ne mijenja mnogo. Rekli su im da se ne nadaju i da sve u svemu nema velike promjene. Roditelji su, oslonjeni na vjeru i nadu koju im je Bog dao, posvjedočili da je sve u Božjim rukama.

Ozdravljenje

Treći dan, u četvrtak, Ivan je bio u još boljem stanju. Doktori su rekli da postoje izgledi da se nešto napravi, ali uz niz operativnih zahvata tijekom nekoliko godina i malu ili polovičnu mogućnost preživljavanja. Za sutradan je najavljen novi pregled, a za par dana kateterizacija srca (unutarnje snimanje srca pomoću sonde koja se provlači kroz bedrenu arteriju do srca). Došao je sljedeći dan, petak. Dijete je još bolje. Od prijašnjih dijagnoza ostaje suženje na aorti srca koje se može srediti operativnim zahvatom. Kiselost krvi koja je bila ispod smrtne granice bila je "lažno pozitivna". No, sve to treba potvrditi kateterizacija. Prošao je vikend i nakon kateterizacije dijagnoza je potvđena. Dijete mora na operaciju da bi se izbacio dio suženja na aorti. Svi ostali organi su u redu, iako je zbog svega prije bila upitna jetra, kiselost krvi i ostali organi. Operacija je dogovorena u srijedu, 24. svibnja 2000. godine.

Ponovno na majčinim grudima

U utorak je Ivan primio mlijeko dojenjem. Njegovi roditelji smatrali su nevjerojatnim kako je Bog dao majci da ne ostane bez mlijeka da bi dijete moglo dobivati njezinu hranu. Operaciju je obavio dr. Čorić. Sve je proteklo u redu. Roditelji su bili prisutni kad je Ivan skidan s aparata i kad je počeo sam disati. Kažu, nevjerojatno je što je Bog učinio. I njegovo oporavljanje smatraju Božjom zaštitom. Količina hrane bila je u prve dane nakon operacije ograničena, ali to je Ivanu bilo malo. U nedjelju, 28. svibnja, mama ga je ponovno dojila i na čudo sestara u bolnici, dijete koje je operiralo srce pojelo je 100 ml mlijeka, što je bilo nevjerojatno. Od toga dana jeo je dojeći se i na bočicu. U petak, 2. lipnja, Ivan je došao kući. Doktorica Dasović - Buljević, koja ga je i zaprimila u bolnicu, rekla je roditeljima pri otpuštanju djeteta iz bolnice da je zdravo i da se tako odnose prema njemu. Prilikom razgovora roditelja s prof. dr. Malčićem i analize tijeka bolesti, operacije te postoperativnog stanja i iznimno uspješnog i brzog oporavka, on je rekao da im je valjda i sam Bog bio u pomoći.

TATA

Darko Muževiċ

- Doktor i doktorica posjeli su nas i rekli nam da smo mladi i da još imamo vremena za drugu djecu jer Ivan nema šanse preživjeti noć. Bio sam u stanju šoka. Suze su počele nekontrolirano teći i glavom mi je letjelo pitane: Ima li pomoći? Na sva pitanja odgovor doktora bio je: Nema pomoći. Cijelo vrijeme sam u svojoj sobi molio na koljenima i došli su i drugi. U toj je molitvi narasla vjera i odlučili smo otići moliti u bolnicu. Tada je počelo nestvarno razdoblje. Bog me potpuno ohrabrio i promijenio moje gledište. Bio sam ispunjen potpunom sigurnošću u Ivanovo ozdravljenje i to me nosilo kroz te dane, sve do Ivanova izlaska iz bolnice.

MAMA

Suzana Mužević

- Prestravila sam se od pomisli da ću cijeli život živjeti s bolesnim djetetom, sa stalnim pretragama, bolnicama, neizvjesnostima i djetetovom patnjom. U tom sam trenutku shvatila da Bog voli moje dijete više nego ja. Iza toga su me pustili da sjedim i držim dijete priključeno na aparate. Izgledalo je kao da su mu to zadnji otkucaji srca. Samo sam gledala na monitor kad će prestati raditi i kako će se pojaviti ravna crta. Muž i ja smo tako shrvani otišli kući. Nakon molitve s prijateljima vjernicima i molitve u bolnici, izašla sam iz bolnice skroz sigurna da je Ivan živ i zdrav. U tom trenutku mi je Bog pokazao da on može učiniti više nego što se ja uopće mogu nadati i da njemu ni vrijeme ni okolnosti nisu zapreka da se proslavi. U tim sam trenucima točno znala da sam u Božjem vakuumu, nije mi dao da gledam u realne medicinske prognoze. Živjela sam u vjeri.

DOKTOR

Prof. dr. sc. Ivan Malčić

(Odjel dječje kardiologije KBC Rebro) - Bila je riječ o djetetu koje je bilo vitalno ugroženo. Kao liječnik i kao vjernik mogu vam reći da smo inzistirali na operaciji, iako su kirurzi zbog općeg stanja djeteta bili skeptični. Sigurno je da nam je vjerovanje roditelja pomoglo. Imamo situacija kad roditelji žele da im dijete umre. Vjerovanje, ali i držanje roditelja ovdje je bila jedna nadogradnja koja i nama pomaže u radu.

Bijela kronika

Dobre vijesti

Vrijeme objave:
16.03.200
Isprintaj stranicu