Bajkovito a istinito

Autor: Karlo Biočina

Blagdani su čudna stvar. Posebno oni takozvani vjerski. Pružaju nam priliku da se odmorimo, zabavimo, provedemo vrijeme s obitelji, odradimo stvari koje inače ne stignemo. Ili da razmišljamo o onim važnijim, duhovnim stvarima o kojima nam inače nemilosrdna svagdašnjica ne da misliti. Ipak, čini se kao da oni imaju i svoju «tamnu stranu», stranu o kojoj se malo govori, a koju možda ipak svi ćutimo.

Tamna strana blagdana

Ako tijekom tih dana nismo ozbiljno i isplanirano zauzeti raznim «moram kupiti ovo, skuhati ono i vidjeti se s tim i tim», moglo bi nam se pod normalno dogoditi da osjetimo kako nam se na šiju spušta neki teški plašt letargije i mrtvila. Kao na dan kad je umro Tito, škole nije bilo, a mi se nismo smjeli igrati na cesti. Ili kao kad po žaropeku ljepljivih ljetnih dana tražiš kompu za akciju, ali svi su negdje kod bake ili na moru. Nemojte me prebrzo demantirati jer ne želim ovdje pisati samo o sumornoj dječjoj dosadi nego o nečem što je puno veći problem. Poznata je stvar da je najveći broj pokušaja samoubojstava upravo u vrijeme «veselih i toplih obiteljskih» blagdana, ali ne zbog toga što ona nesretna manjina gleda oko sebe nedostižnu radost i sređenost svih ostalih normalnih i sretnih ljudi, već zato što je tada u optjecaj otpušteno nešto izrazito zloćudno.

Masovna hipnotiziranost

Svuda oko sebe primjećuješ slogane po gradu, đinglove na radiju ili reklame na telki, koji govore o ljubavi, dobroti, miru i blagostanju, ali ipak kužiš kako iza kulisa izbija nešto upravo suprotno. Ako ne daš da te posauga ta praznična centrifuga i ako možeš s distance malo pozornije zagledati se u ono što se fakat događa, tada i sam, pomalo bolno, postaješ svjestan što to stvarno tih dana tlači one hipersenzibilne. Tih se dana srećemo s najgrotesknijim oblicima prijetvornosti i licemjerstva. Čini se kao svi skupa kolektivno ušeću u nešto poput masovne hipnotiziranosti. Pompozno se pretvaramo kao da vjerujemo nešto, što s druge strane, svime što mislimo, govorimo i radimo zdušno niječemo. Uzmimo za primjer Uskrs.

Što slavimo Uskrsom?

Znači, Uskrs je dan kada se slavi uskrsnuće Isusa iz Nazareta. Uskrsnuće… Znači, on je bio mrtav, a onda je ponovno, nakon tri dana, postao živ. Mrtav znači ne klinički mrtav ni na aparatima, nego zbiljski mrtav. Onog koga je zakucala smrt voljene osobe, prerani odlazak prijatelja, gubitak bračnog druga ili možda vlastita djeteta, taj zna koliko je bolno neizmjenjiva ta odurna činjenica. Iz sve snage trudimo se nekako riješiti taj problem definitivnosti teorijama o reinkarnaciji ili pak «prirodnosti» ciklusa izmjene rađanja i umiranja, ili možda nekih drugih razina egzistencije tamo negdje vani. Ipak, ne pali, ispada da su to samo jalovi trzaji. Izgleda da bismo bolju utjehu mogli naći u naivnim pričama za djecu, u bajkama. Djeluje bizarno, ali istina je da se u notornim bajkama skriva odraz istine koja rješava naš zabetonirani očaj o kojem odbijamo i misliti.

Smrt ne dobiva čitav meč

Što je zajedničko Snjeguljici, Trnoružici, Crvenkapici, Sedam kozlića i vjerojatno još mnogim drugima? Uskrsnuće. Snjeguljica je otrovana pa ju je princ iz lijesa vratio u život poljupcem, Trnoružica se slično zahvaljujući poljupcu vratila iz stogodišnjeg sna, baku je lovac izbavio iz trbuha zločestog vuka, a jako je slično bilo i sa svih sedam kozlića. U redu, to jesu bajke, ali one ipak realno progovaraju o dvije jako važne stvari. Prvo, one govore o stvarnoj nadi, odnosno potrebi da vjerujemo u uskrsnuće, kao što je američki pisac Philip Yancey napisao: «Vjera izbija iz dubljeg tla težnje i u ljudskim se bićima nešto izvorno buni protiv vladavine smrti.» I drugo, one su metafore stvarnog rješenja, događaja koji i obilježavamo na uskršnju nedjelju. Ako u taj događaj vjerujemo na ispravan način, tada spoznajemo kako smrt kad i dobije jednu rundu, sigurno ne dobiva čitav meč. Uskrs nije dobrodošao praznik jer mu slijedi neradan dan. Niti je to dan u kojem obnavljamo svoj religiozno-nacionalni identitet dok farbamo jaja, režemo šunku, crtamo zečeke i njegujemo sav ostali folklor. Uskrs je tu da nas sjeti nečega jedinstvenog što je potpuno promijenilo tijek ljudske povijesti.

Isus je uskrsnuo!

Prije dvije tisuće godina, apostoli koji su fakat svojim očima gledali i ušima slušali Isusa, nisu mu vjerovali ni slova dok im je najavljivao kako će ga ubiti, a još su mu manje vjerovali kad je rekao da će tri dana nakon toga uskrsnuti. Nema šanse. Na jedno uho unutra, a na drugo van. Ali kada se sve upravo tako i dogodilo, iako u totalnoj konfuziji i šoku, nisu mogli nijekati to što su vidjeli pred svojim očima. Uskrslog Isusa! I to je bilo to. Fajrunt. Smrt je svrgnuta. Eksplozija i erupcija oduševljenja i radosti. Više ih ništa nije moglo zaustaviti - ni prijetnje ni zatvaranja a ni batine. A jednako tako ni ta poražena smrt, koliko god se prijetila kroz lavlje ralje u arenama ili goruće jezike što su plazili brojnim lomačama.

Što uskrsnuće znači tebi i meni?

Samo to nije drevna povijest, nego i aktualna stvarnost onih rijetkih danas koji se ne daju obmanuti mudrovanjem tipa: «Da sam ja to vidio Isusa kak' oživljava, pa normalno da bih vjerovao“, jer ti rijetki znaju ključne riječi koje je Isus kazao kvaziprivilegiranima: «Vi vjerujete jer ste vidjeli, ali BLAGO onima koji ne vide, a vjeruju!» A to, stari moj, možemo biti i ti i ja. Bez obzira što nam trenutno sva čula govore kako svemu dođe kraj, postoji u nama ono, uglavnom ugaslo, šesto čulo vjere, koje ako zapalimo senzacionalnom istinom o Isusovu uskrsnuću, tada njegov trijumf  postaje i naš.

J.R.R.Tolkien bio je najveći tvorac bajki u prošlom stoljeću, ali se često suočavao s optužbom da je fantazija kukavički način skretanja pozornosti s pritisaka «stvarnog svijeta». Njegov je odgovor glasio: «Sve ovisi o onome od čega netko bježi. Mi na bijeg dezertera gledamo sasvim drukčije nego na bijeg zatočenika. Zašto bi trebalo prezirati čovjeka koji se kao zatočenik logora želi osloboditi i otići kući?»

Bajkovito a istinito

Dobre vijesti

Vrijeme objave:
10.04.2009.
Isprintaj stranicu