Dnevnik jedne trudnice

Autor: Branka Tolić

Danas mi nije zlo, cijeli dan. Tako mi se učinilo i jučer, ali ipak sam povraćala. I to od gladi. Koji apsurd! Da, svaka dva sata moj želudac traži svoje. U protivnom, nije dobro. A ostalo vrijeme, ah, kako koji dan... Borim se.  

Naime, trudna sam. Treći mjesec. Htjela sam dijete, jako. Mi smo htjeli. A i svi su oko mene navijali, stalno ispitujući ima li što novo. Dakle, moja trudnoća i više je nego željena. Ipak, kad sam to jutro vidjela dvije roze crtice na trakici, obuzeo me neki strah kako ću ja sve to. Kažu da je to za ženu u prvih mjeseci trudnoće normalno, pa sad uglavnom sve nekontrolirane emocionalne reakcije pripisujem višku hormona.

I tako od šoka, preko izljeva radosti i plača te neke duboke svjesnosti da ja tome i nisam baš mnogo doprinijela jer koliko god željela, vidim da je to dar Odozgo, krenulo je neko novo stanje. Drugo stanje. Prije sam mislila da je to više narodna stilistika. Ali, ovo je stvarno drugo stanje. Prvih desetak dana od saznanja sve je bilo normalno, a onda je krenulo... Ginekolog, pregled, povraćanja, sve smrdi (a najviše miris opranog veša u vlastitu stanu), pretrage, laboratorij, stalno neka vađenja krvi (sve natašte, a zlo), bakterije, urinokultura, povišeni leukociti, CRP 23.3 (a normalan je do 5), antibiotici, plakanje što će biti s djetetom, molitva Bogu u kojoj me hrabri i tjera strah, CRP 2.8, pa onda vodena cista, stalni pregledi u trudničkoj ambulanti, povišena glukoza u mokraći, dijeta... Svaki tjedan neke nove informacije, nova ponuda da se bojim i brinem, i opet ista nemoć da išta sama učinim za dijete koje raste u meni. Niti sam ga stvorila niti činim da raste. Više sam kao neka posuda, s osjećajima kao na vrtuljku. Čudim se kako to da se u meni sad razvija jedan novi, mali život. Dosta je nevjerojatan doživljaj vidjeti kako kuca malo srce, koje djetetu počne kucati 26. dan. Krajem dvanaestog tjedna starosti dijete ima sve organe. Svaka čast doktorima, ali je li tko još dokučio kako se razvijaju kosti u utrobi trudne žene? Kako? 

U 32. tjednu sam po trudničkoj terminologiji, iliti još dva mjeseca. I dobro sam. A što me još tek čeka? Ali, ne želim se brinuti. Sretna sam, stvarno. Nalazi su dobri, beba raste i udara, jedva ju čekamo... I tako rastemo, iz dana u dan, ona u meni, ja u širinu, i još više u Njemu, koji me drži, hrabri i nosi, koji daje život i meni je iskazao čast da nosim jedan.

Drugo stanje

iStockphoto

Vrijeme objave:
10.04.2009.
Isprintaj stranicu