Ispit

Autor: Ivan Ivandić

Kako sam odrastao, shvatio sam da vjerojatno neću izumiti teleporter i kormilariti svemirskim brodom i okrenuo sam se realnijim ciljevima. No, problem kod ciljeva u životu je taj što nakon svakog ostvarenog cilja dolazi samo veći i teže ostvariv cilj  

Nitko od nas ne voli ispite. Istina, postoje oni najbolji među nama koji se na vrijeme spreme i sigurni su u svoje znanje, no poznavajući takve ljude, znam da i oni osjete strah pri pomisli da bi ih profesor mogao pitati nešto u što nisu u potpunosti sigurni. Mogućnost da ćemo biti uhvaćeni u području na kojem smo slabi otvara vrata strahu i tremi (koja, istina je, nekad može biti pozitivna). No idealno, svi bismo mi htjeli da ispita ne bude ili kad bi bar bilo manje gradiva, više vremena, niži kriterij…  Ali ispitu treba priznati da je jasan u onom što pokazuje, otkriva znanje koje imamo i razotkriva što nemamo.

Varanje za vrijeme testa vrlo brzo postaje normalna stvar. Sjećam se kad sam u osnovnoj školi zamijenio test s frendom. Nije prošlo puno vremena, profesorica nas je primijetila i uzela nam testove. Osjećali smo se krivima i bilo nam je žao, no to nas nije spasilo od dvije negativne ocjene u imeniku. Bilo je to pravedno i zbog toga se nitko nije bunio. Jer ipak, svi mi volimo pravdu i volimo kad se ona primjenjuje, osim kad  se, naravno, mora primijeniti na nama.

Što smo stariji, suočavamo se s većim i zahtjevnijim ispitima, ispitima koji od nas traže više i čiji pad nosi veće i dalekosežnije posljedice. Vjerujem da je velika većina nas već iskusila razočaranje u ljubavi, prijateljstvu, životu, pa i u samima sebi te u tome što sami možemo dati drugima. U usporedbi s gore navedenim testom, pad na nekom takvom životnom ispitu čini se neusporedivo gorim i bolnijim, ali ipak, postoje neke sličnosti. Jednako kao što ne volimo priznati odgovornost za pad kod običnoga školskog ispita, tako smo i kod životnih ispita uvijek prvo spremni okriviti utjecaj okolnosti i drugih ljudi. Što smo više puta pali na nekom ispitu, teže nam je priznati odgovornost za pad; naprimjer, netko tko sedmi put polaže ispit iz nekog predmeta bit će siguran da je problem u profesoru, a i onaj će, kome se često raspadaju veze ili prijateljstva s jednakom sigurnošću tvrditi da je kriva druga strana, treća osoba ili utjecaj neke više sile… Bježimo od priznavanja odgovornosti jer to znači da nemamo ono što je potrebno da bismo položili ispit. Bježimo jer bismo priznavanjem otkrili da nismo baš dobri kakvima se smatramo.

Za svaki ispit s kojim smo suočeni trebamo dati nešto od sebe, neko znanje, kvalitetu ili ljubav kad su u pitanju veza i prijateljstvo. Ispit padamo zato što isto to nemamo. Ispit kod Boga ljudi promatraju na sličan način misleći da onime što imaju moraju zadovoljiti neke visoke standarde. Ali kod Boga nije bitno ono što imaš (ili nemaš), nego ono što ti je On dao. Kad gledam svoj život prije, vidim da sam na životnim ispitima padao jer nisam imao ono potrebno da položim, a ne zato što bi se okolnosti uvijek složile protiv mene.  Na običnom školskom ispitu varao sam jer u meni nije bilo poštenja, povrijedio sam druge jer u meni nije bilo ljubavi, živio sam u grijehu jer u meni nije bilo pravednosti… Svađe, mržnja, laži, licemjerje, blud, zavist, jednom riječju – grijeh, ne pokazuju jedan dio nas koji je, eto, loš, nego cijeli život, nutrinu koja jasno pokazuje da ne možemo položiti ispit kod Boga.

Bez promjene koja dolazi od Njega, bez Njegova novog srca ostao bih dobar glumac, prevaren samim sobom, izvana dobar, iznutra pokvaren… i ne bih prošao kod Boga jer On gleda nutrinu. Ali, žrtva Jednoga pokriva sramotu mnogih. I umjesto da padnem pod težinom svojih grijeha, pao je On. Umjesto da Bog okrene svoje lice od mene, okrenuo je od svog jedinorođenog Sina na križu. Njegova ljubav bila je jedini način da budem pravedan, jedini način da dobijem novo srce i budem siguran da ću proći kod Boga.

Kolumna

iStockphoto

Vrijeme objave:
10.04.2009.
Isprintaj stranicu