Kriminal.org

Autor: Roko Kerovac

Stvorili smo mikroklimu životne bezvrijednosti u kojoj se nasilje ovog ili onog tipa pokazuje kao jedinom realnom životnom devizom  

Atentat na Ivu Pukanića 23. listopada, njegova likvidacija postala je jezgra oko koje gravitira sva naša tjeskoba glede nasilja i kriminala. Bez obzira na neposredne uzroke i posljedice ovog i sličnih događaja, javni osjećaj u hrvatskom glavnom gradu je osjećaj rata podzemlja u koje je uvučeno i nadzemlje.

Moramo li krasti?

Svakodnevni čovjek upućen je na inertno katalogiziranje premlaćivanja poslovnih ljudi i novinara, ubojstva Luke Ritza, povećanja nasilja među mladima, korupcije u najuglednijim društvenim institucijama, svirepih ubojstava koja se javnim karakterom izruguju pravnoj državi i ljudima čiji su životi određeni njome. Sveobuhvatno obeshrabrenje koje čovjek pritom doživljava ne treba analitičkog opravdanja ukoliko navedena kriminalna djela nisu povezana sociološkim ili organizacijskim sponama, ona svakako jesu onim duhovnim, i to osjeća svaki čovjek. U duhovnoj perspektivi njih povezuje obezvrjeđivanje smisla života čovjeka kakav bi on mogao i trebao biti. Kolektivna vizija besmislenoga, beznačajnog i neodgovornog života zagađuje isti zrak koji udiše agresivni klinac u novozagrebačkom kvartu i šef kriminalne organizacije. No, duhovna povezanost kriminalnih radnji tu ne staje, ona povezuje i podzemlje s nadzemljem te zapravo uključuje i svakodnevnog čovjeka. Korumpirana klima zagađena je i utajom poreza, radom na crno, podmićivanjem, primanjem plaće na ruke, povlačenjem veza i poznanstava, iskorištavanjem radnika i neizbrojivom količinom “sitnih“ grijeha kojima smo svi mi zagadili svoj životni prostor. Stvorili smo mikroklimu životne bezvrijednosti u kojoj se nasilje ovog ili onog tipa pokazuje kao jedinom realnom životnom devizom. Kriminalne organizacije su moćne, ali ne i svemoćne, one trebaju društvo ljudi obezvrijeđenih i besmislenih života na čiju se potkupljivost i inertnost može sustavno računati. I tu zločinačke organizacije nalaze saveznike u svakodnevnom čovjeku. U medijima se ističe kako poznanstva pokojnog Ive Pukanića povezuju svjetove podzemlja i nadzemlja, tako da se i ime predsjednika Mesića može izgovoriti u istoj rečenici s mafijom.

Što mijenjati?

No, možemo li povjerovati da podzemlje i nadzemlje nisu dva odvojena svijeta nego dvije polutke jednog te istog? Što tu može svakodnevni čovjek? Pretpostavimo da je veći dio njegove sitne korupcije počinjen iz čisto egzistencijalnih razloga a ne iz pohlepe. Svakako su novi ministiri u pravu kada govore da nema instant rješenja! Policijskim akcijama i sudskim procesuiranjima saniraju se neposredne rane, ali društvena se iscjeljenja ne mogu i ne smiju očekivati isključivo od vlasti. Svakodnevni čovjek mora dugoročno naći snagu, smisao i praktičnost čestita življenja i to u, kako se čini, često nemogućim situacijama. Čini se da loše ekonomsko stanje predstavlja smrt za naše poštenje te da se stoga od nas ne može očekivati trijumf dostojanstva. Pa ipak, naše je društvo podučeno da je smrt svrgnuta s prijestolja po uskrsnuću Isusa Krista i da teror bezizlaznosti nije nad onima koji se identificiraju s Kristom i baštine njegovu sudbinu. Unatoč popularnim predodžbama, Kristovo uskrsnuće ne govori samo o nekom zagrobnom životu na transcedentalnom nebu, već pokreće inicijative i promjene u ovom vremenu i prostoru. Svoj potencijal donošenja promjena uskrsnuće je pokazalo putem svakondevnih ljudi koji su prianjali uz Isusa te skrenuli povijest zapadnog svijeta u novom smjeru. Svakodnevni čovjek u ovom vremenu i prostoru čiji je identitet izgrađen na uskrsnuću Isusa Krista, i čije je djelovanje upravljano logikom i snagom te Kristove pobjede nad smrću, postaje odašiljač društvene klime u kojoj se smrtonosni plodovi nasilja i kriminala suše i venu. No, uskrsnuće Isusa Krista, kako bi postalo operativno i time doprinijelo dugoročnom društvenom iscjeljenju, ne može ostati samo predmetom povijesne refleksije. Ono mora u uhu svakodnevnog čovjeka postati aktualna poruka – navještenje vijesti o pobjedi kojoj se on svjesno odaziva! Tako uskrsnuće nije samo religijska metafora koja ohrabruje na čestito življenje, već Božje obećanje koje čovjek konkretno baštini u svom životu i na čijem se ispunjenju otkriva da je Otac života pobjednik nad smrću u svim njezinim oblicima. Proces obnove života silom Kristova uskrsnuća koji se ovdje zastupa dugotrajan je i težak, ali ga prati vrijedan i smislen život te uz funkcioniranje pravne države (koliko otrcane toliko i istinite fraze) stoji kao jedina realna nada da istinski shvaćen razmjer naše uključenosti u društveno zlo može biti pobijeđen.

Objektiv

Internet

Vrijeme objave:
10.04.2009.
Isprintaj stranicu