Nogom u travu, rukom u zemlju

Autor: Ančica Golubić

Dobro je što se vodi briga o tome kako upotrijebiti urbani prostor. Svaka čast! No, to u prirodnom okruženju ne postoji. Tamo je već sve uredeno. Izaziva nas na umivanje nogu u rosi, na trčanje bez ograničenja, na bučnu razigranost bez zadrške  

Znate li kakva je razlika izmedu gradskog parka i livade u slobodnoj prirodi? U ograničenjima!
Dobro je što se vodi briga o tome kako upotrijebiti urbani prostor. Svaka čast! No, to u prirodnom okruženju ne postoji. Otvoreni prostor, uvijek drugačiji, upravo mami da ga istražujemo. Jednom se dogodilo da smo na izletu bili sa dvojicom dječaka. Mlađi je već prilično poznavao šumu jer je često boravio u prirodi, a stariji (naviknut na gradska igrališta i video igrice) nije. Poziv mlađeg da idu istraživati šumu starijem baš i nije odgovarao. Trebalo je protegnuti noge, ući u njemu nepoznati svijet. Mlađi je potpuno saživljen s otvorenim prostorom, zauzevši “šumski gard”, predložio istraživanje stazom koja je vodila dublje u šumu. Nakon kratkog nečkanja stariji je nevoljko pristao i avantura je započela. Šumom se razlijegao onaj poznati planinski e – e – eee – op! Glasovi dječaka udaljavali su se, a za neko vrijeme utihnuli. A onda od jednom, glasni i veseli povici i trčanje natrag. Pojavili su se sa slavodobitnim i uspuhanim licima. Pronašli smo potočić! Dali smo mu ime “Draguljčić”! Dođi da ti ga pokažemo! Pri odlasku do Draguljčića vidim da je stariji dječak dobio sigurniji korak i oduševljenje otkrićem. A mlađi dodaje vidjeli smo i srnu. Pa zar to nije divno! Mi odrasli uključili smo se i izradili tablu s natpisom “Potok Draguljčić, pronašli i očistili dječaci Borna i Sven- Ako prođete područjem Brestovca na Sljemenu istražite i vi Dragocijene kapi Draguljčića i danas su tamo.
I kad se sjene odulje, u smiraj dana, evo pomoći za pješačenje u povratku doma. Odvažite se za još jedno kreativno druženje sa svojom djecom. Treba vam samo štap i nožić. I one najmanje vješte ruke mogu učiniti da sjećanje na ovaj boravak u prirodi ostane zabilježen još snažnije, a umornim nogama olakša povratak.
Važno je samo to da se posvetimo zajedničkom druženju, pa će izrezbareni štap biti neizbrisiva uspomena u razdraganim srcima djece.
Sigurna sam da su i vaše davne uspomene zapečaćene u sjećanjima baš zbog toga što su vaši odrasli (osobito najbliži) bili pokretani željom da vam kao djetetu poklone pažnju. Da vas razvesele, iznenade. Da vam omoguće zajedničko ostvarenje zamisli.
Osobno najviše volim onaj početak priče: - Sjećaš li se kad smo zajedno... Zato krenite u promjenu i otisnite se što češće u istraživanje svijeta prirode - nogom u travu, rukom u zemlju!

Teta Ančica

Dobre vijesti

Vrijeme objave:
10.04.2009.
Isprintaj stranicu