Odakle ti etika?

Autor: Goran Punda

Nije ni čudo što u dijalozima i raspravama među ateistima i teistima pitanje izvora etike ima prominentno mjesto  

„U svemiru slijepih fizičkih sila i genetske replike neki ljudi će biti povrijeđeni, drugima će se posrećiti, a vi u tome nećete naći nikakvu rimu ili razum niti ikakvu pravdu. Svemir koji mi promatramo ima točno one osobine koje trebamo očekivati, a u konačnici ne postoji nikakav dizajn, nikakva svrha, nikakvo zlo i nikakvo drugo dobro. Ništa osim slijepe, nemilosrdne indiferentnosti. DNK niti zna niti ju je briga. DNK samo jest. A mi plešemo kako ona svira.“ (River out of Eden). Tako glasi siže evolucijske teorije i čitave darvinističke filozofije, koji je izrekao njezin najvatreniji propovjednik, znameniti Richard Dawkins, kojeg uz Noama Chomskog i Umberta Eca neki smatraju najvećim svjetskim intelektualcem. Nastupajući s pozicije znanstvenika te prema današnjoj percepciji znanosti, koja je za razliku od religije fundirana na racionalizmu, Dawkins proglašava prosvjetljujuću istinu i oslobođenje od mraka zabluda i laži u kojem su nas vjerski vođe držali stoljećima, plašeći nas paklenim mukama i jezivim kaznama kojima Bog kažnjava nevjernike. Upravo je darvinizam u Dawkinsu ugasio i posljednju iskru vjere u Boga te mu omogućio da postane ”intelektualno ispunjen ateist“. Ali, ako je Dawkinsov navod istinita tvrdnja, onda su posljedice usvajanja ovakva stava, bez pretjerivanja, katastrofalne. Njime se de facto odbacuje svaki objektivni etički i moralni vrijednosni sud te se etika svodi na individualni izbor i mišljenje budući da nisu jasno definirani dobro i zlo. To je u cijelosti sukladno s ateističkim svjetonazorom u kojem Bog sada postaje nepotrebna hipoteza. Neupitno je da vjernici u ateizam mogu imati visoke etičke standarde i da se istih mogu čvrsto držati, pokazujući pokatkad puno veću razinu tolerancije, ljubavi i drugih vrednota koje nedostaju mnogim teistima, odnosno vjernicima u osobnog Boga, u našem slučaju kršćanima. I jedni i drugi znaju kad nekoga optužiti i osuditi, za, recimo, krađu, laž, objedu ili licemjerje. Radi se o tome da ateizam, kako je gore naveden, nema temelja za objektivni, neovisni etički standard. Etika i moral, kao nepobitna činjenica svojstvena čovječjoj vrsti, razvili su se evolucijom i kao takvi još uvijek se, premda sporo, mijenjaju i evoluiraju. Shodno tomu, možemo pretpostaviti i očekivati da današnje prihvaćene vrijednosti, koje su samo naslijeđe kulture i genenetskog ustroja, jednog dana u budućnosti budu zamijenjene drugima. Tako, hipotetski govoreći, možemo zamisliti da silovanje i zlostavljanje male djece postane moralno i zakonski prihvatljivo, ovisno o evolucijskim promjenama u ljudskom mozgu te kulturnim i društvenim razvojem. Svemir bez Boga je indiferentan, slučajan, bez plana i svrhe te bez objektivnih mjerila s obzirom da čovjek svemu sam daje i značenje i svrhu. A povijest nas uči da je u tom poslu poprilično neuspješan. Ali, želi li tko dosljedno primijeniti ateizam, odnosno naturalizam, neminovno mora odgovoriti odakle nam racionalni temelj za bilo kakav etički i moralan sud. Nije ni čudo što u dijalozima i raspravama među ateistima i teistima pitanje izvora etike ima prominentno mjesto. Upravo se ono prvo javilo u debati s još jednim slavnim intelektualcem svjetskoga glasa, novinarem Christopherom Hitchensom. Iznova i iznova, bez da je dobio konzistentan odgovor, postavljao ga je kršćanski autor Douglas Wilson. Na koncu, jedini odgovor koji je Hitchens uspio procijediti je da se etika razvila evolucijom (Is Christianity Good for the Word?). I Dostojevski je tvrdio da ako nema nemorala, sve je dopušteno. Ako nema Boga, uistinu je sve dopušteno! Ako je Richard Dawkins u pravu, neka nam se Bog smiluje.

Priroda i društvo

iStockphoto

Vrijeme objave:
10.04.2009.
Isprintaj stranicu