Knjiga koja je prošla sve ispite

Autor: Goran Punda

Godine 1947. u Kumranu kraj Mrtvog mora pronađeni su spisi skoro svih starozavjetnih biblijskih knjiga osim jedne koji potvrđuju autentičnost biblijskog kanona

Što je Biblija?

Naziv Biblija dolazi od feničkoga grada Biblos koji je nekoć bio središte proizvodnje i trgovine pisaćeg materijala papirusa koji su Grci nazvali prema gradu proizvodnje he biblos ili to biblion. Naziv ta biblia znači knjige, budući da je Biblija zapravo jedna zbirka knjiga, koje čine cjelinu. Taj naziv preuzeli su Latini i tako se proširio na sve europske jezike. Biblija se dijeli na dva dijela: Stari i Novi zavjet. Židovi su dijelili Stari zavjet na Zakon, Proroke i Pisce (hebrejskiTorah, Nebiim i Ketubim), a od 14. stoljeća kršćani dijele Stari zavjet na Povijesne, Poučne i Mudrosne knjige. One i danas predstavljaju svete knjige judaizma, to jest židovske religije. Novi se zavjet dijeli na Evanđelja koja govore o životu Isusa iz Nazareta koji je središnja figura čitava Novog zavjeta, zatim na Poslanice ili apostolske spise koji su zapravo pisma apostola novonastalim kršćanskim crkvama. Neke podjele iz toga posebno odvajaju još Djela apostolska i Knjigu Otkrivenja ili Apokalipsu.
Židovi nazivaju svoje knjige prema prvim riječima, a kršćani prema sadržaju. Tako Židovi prvu knjigu nazivaju U početku (Berešit), a kršćani Postanak. Biblija se sastoji od 66 knjiga; Stari zavjet 39, a Novi 27. Neke kršćanske denominacije Starom zavjetu dodaju još sedam knjiga koje se nazivaju deuterokanonskim, ali ih Židovi ne priznaju.

Autor Biblije

Biblija je pisana kroz više od tisuću godina hebrejskim, aramejskim i starogrčkim jezikom. Bog je po nadahnutim piscima govorio jezikom njihova vremena, a svi su pisci bili Semiti, što znači da je njihovo mišljenje i izražavanje drukčije nego naše. Svaki od njih je u svojoj knjizi ostavio jasne tragove svoga gledanja, vrednovanja i pisanja. Biblija o svojoj poruci govori da je došla izvan nje same, to jest da su pisci knjiga bili nadahnuti od samog Boga. Tako često možemo čitati: ''Dođe riječ Jahvina proroku...'', ili: ''Nikad neko proročanstvo nije došlo od ljudskoga htijenja, nego su ljudi govorili od Boga potaknuti od Duha svetoga''. U Starom zavjetu nalazimo preko 3800 puta izraze poput: ''Jahve reče'', ''Ovako veli Gospodin'' i ''Riječ Jahvina dođe'', a proroci su imali zadaću govoriti u Božje ime te tu poruku prenijeti narodu. Novi zavjet dokumentira djelovanje Isusa iz Nazareta koji je utjelovljena Božja riječ, konačna Božja objava čovječanstvu. Isusovi učenici i neki od prvih kršćana, poput pripadnika jedne od židovskih sljedbi farizeja, Savla iz Tarza koji je nakon susreta s uskrslim Isusom Kristom postao sveti apostol Pavao, autori su novozavjetnih knjiga. Bog je, dakle, svoju poruku spasenja odlučio objelodaniti poznatim sredstvima, to jest pisanom riječi.

Kanon Biblije

Ime kanon dolazi od grčke riječi kanon što znači pravilo, norma ili model. Kanon Sv. Pisma je zbirka knjiga koje je prihvatila Crkva te ih priznaje od Boga nadahnutima i koje sadrže objavljenu istinu. Od samog nastanka neki kršćanski tekstovi bili su cjenjeniji od drugih iz više razloga, naprimjer, potjecali su iz apostolskih vremena, vjerno su sačuvali Isusove riječi i djela te su se koristili u propovijedanju i pouci u ranoj kršćanskoj Crkvi. Činjenica je kako su još polovicom 2. st. Matejevo, Markovo, Lukino i Ivanovo evanđelje bili glavni izvori kojima su se kršćani služili u propovijedima o Isusu, a u njima su od samih početaka bili sakupljeni prikazi Isusova života. Osim toga, kršćani druge generacije, odnosno učenici apostola oko 100. godine poslije Krista navode ili citiraju većinu novozavjetnih knjiga. Također, najranije napisane knjige Novog zavjeta upravo su Pavlove poslanice. Prva od njih, Prva poslanica Solunjanima vjerojatno nastala oko 50. godine, dakle prije Evanđelja, u potpunosti potvrđuje evanđeoski nauk te su se zajedno s knjigama Starog zavjeta koristila u bogoslužju rane Crkve. Kršćanski su vođe počeli jasnije utvrđivati knjige prikladne za upotrebu u crkvama i poučavanje. Tako su na Saboru u Laodiceji oko 363. potvrđena stoljeća kršćanske prakse i razmatranja popisom kanonskih knjiga koje mi poznajemo osim Knjige Otkrivenja, a na Saboru u Hiponu u sjevernoj Africi 393. uspostavljen je nama znan kanon. Dakle, apostoli i drugi učenici bili su svjedoci Isusova nauka, čudesa, smrti i uskrsnuća, sačuvali su ono što su vidjeli i čuli te to prenijeli dalje. Kad su tekstovi bili napisani, stalno su uspoređivani s izvješćima izvornih svjedoka. Na kraju su crkveni vođe, suočeni s drugim učenjima koja su se izravno protivila drevnim svjedocima, povukli crtu i rekli kako je ova skupina knjiga, zahvaljujući svojoj povezanosti s apostolima i suglasju s drevnim svjedočanstvima, prikladna za upotrebu u bogoslužju i prenošenju vjere u Isusa.

Dokazi Biblije

Kako bismo potvrdili istinitost biblijskih tvrdnji, poslužit ćemo se izvanjskim i unutarnjim dokazima. Izvanjski su dokazi nezavisne potvrde biblijskih zapisa, kao što su arheološke. Jednostavno rečeno, ako Biblija tvrdi da se neki događaj dogodio u povijesti, morao je ostaviti neki trag koji bi se trebao ispitati, to jest pronaći od strane povjesničara ili arheologa.
Jedan takav primjer je otkriće natpisa s imenom Poncija Pilata pronađen u Cezareji godine 1961. koji potvrđuje postojanje kontroverzna rimskog prokuratora, koji je odobrio Isusovo raspeće.
Za vrijeme svojih iskapanja u Babilonu od 1879. do 1882. arheolog Hormuzd Rassam pronašao je više tisuća pločica na kojima se nalaze vrlo detaljni podaci o gospodarskom i poslovnom životu u vrijeme vladanja babilonskih kraljeva Nabopolasara (625. - 605. pr.n.e.) i Nabukodonosora (605. - 562. pr.n.e.). Na arheološkom lokalitetu Jumjuma pronađen je i Kirov valjak ili Kirov cilindar od pečene gline veličine 25 cm na kojem je klinastim pismom zapisan izvještaj o njegovim pobjedama te Kirovo dopuštenje da se ratni zarobljenici mogu vratiti iz Babilona u svoje zemlje i obnoviti porušene hramove. Na taj se način potvrđuje biblijski izvještaj iz Druge knjige Ljetopisa i Ezrine knjige. Danas se čuva u Britanskom muzeju u Londonu.
Vjerodostojnost i nepromjenjivost Novog zavjeta potkrepljuje obilje sačuvanih izvora. Danas posjedujemo oko 20 000 primjeraka novozavjetnih tekstova, ne samo na izvornom grčkom, već i mnogo rukopisnih prijevoda na latinskom, sirskom, egipatskom i drugim jezicima. U usporedbi s drugim tekstovima iz antičkih vremena Aristotel je svoju poeziju napisao 343. g. pr.n.e., najraniji rukopis prijepisa datira iz 1100. g.n.e., a u optjecaju je svega pet kopija. Julije Cezar je svoju povijest Galskih ratova sastavio između 58. i 50. g.pr.n.e., a njihova pouzdanost temelji se na oko deset primjeraka koji datiraju iz razdoblja 1000 godina nakon njegove smrti. Ilijada ima svega 643 rukopisa i nalazi se na drugom mjestu iza Novog zavjeta. S druge strane, više od pet tisuća novozavjetnih rukopisa potječe iz prvih stoljeća kršćanstva pri čemu najraniji između 125. i 130. g.n.e., dok ih oko trideset s kraja drugog ili početka trećeg stoljeća sadrži velike dijelove čitavih knjiga uz dva rukopisa koja sadrže gotovo čitava Evanđelja i Djela apostolska te Pavlove poslanice.

Otkriće stoljeća

Pastir Muhamed ed-Dib tražeći izgubljenu ovcu u proljeće 1947. godine slučajno prodire u jednu spilju i u njoj nalazi kraljevsko bogatstvo, otkriće stoljeća. Bacivši kamen za ovcom, on udara u jednu špilju i proizvede čudan zvuk. Ušavši, nađe se pred razbijenim amforama u kojima je mislio da se nalazi zlato. Razočarao se nakon što je pronašao samo neke pergamente. Bilo je to u Kumranu kraj Mrtvog mora. Uskoro dolazi do pronalska oko 25 000 fragmenata od preko 400 rukopisa. U njima su, između ostalih spisa koji su pripadali židovskoj sljedbi Esena, zastupljene sve biblijske (starozavjetne) knjige osim Estere. Dosadašnjim izučavanjem ovih rukopisa utvrđeno je da najstariji datiraju iz 3. st. pr.n.e. te da su oni u prosjeku oko tisuću godina stariji od najranijih rukopisa hebrejske Biblije (Starog zavjeta) poznatih do vremena otkrivanja rukopisa s Mrtvog mora, a to je Masoretski tekst i grčki prijevod Starog zavjeta, čuvena Septuaginta ili prijevod sedamdesetorice. Tako se ovaj pronalazak znatno približava izvornim spisima knjiga Starog zavjeta kojima su se služili Isus Krist i apostoli. Dosadašnji rezultati istraživanja pokazuju da su prepisivači biblijskih tekstova vjerno prenosili Božju riječ iz naraštaja u naraštaj. Time je de facto dokazano da je tekst Starog zavjeta do današnjeg dana ostao nepromijenjen. Možemo zaključiti da su svi pokušaji rušenja biblijskog autorita od strane kritike neutemeljeni i obezvrijeđeni te da izvanjski dokazi usprkos navodnim pogreškama i kontradiktornostima u tekstu, daju za pravo vjerovati da je biblijska poruka autentična.

Nadnaravna potvrda

Velik dio prostora posvetili smo izvanjskim dokazima, pa ćemo se samo nakratko osvrnuti i na one unutarnje. Naime, radi se o potvrdi nadnaravnog porijekla Pisma, to jest njegovu božanskom porijeklu. Bog, koji je izvan vremena, poznaje budućnost, a neki od tekstova izravno pretkazuju događaje koji se tada još nisu dogodili. Naime, starozavjetni spisi najavljuju dolazak Mesije, Spasitelja svijeta i Kralja Židova. Većina tih tekstova ispunila se u životu Isusa iz Nazareta, u vrijeme njegova života na zemlji (oko 4. pr. n. e. - 33. n.e.).
Postoje događaji na koje on sam nije mogao utjecati. Pretkazano je da će se roditi u Betlehemu, u dinastiji kralja Davida, da će pred njim biti poslan prethodnik koji će ga najaviti, da će činiti mnoga čuda poput ozdravljenja i oslobođenja od zlih duhova. Da će na magarici trijumfalno ući u Jeruzalem, da će biti izdan od prijatelja, da će ga učenici ostaviti, da će biti ubijen razapinjanjem (iako u to vrijeme još nije bila poznata ta vrsta kazne), da mu se pri tom neće slomiti ni jedna kost (smiješna je tvrdnja da je podmitio Rimljane da budu pažljivi s njim pri razapinjanju), da će u vrijeme njegove smrti nastati tama na svoj zemlji, da će umrijeti s razbojnicima, a biti ukopan u bogataševu grobu i na kraju, da će uskrsnuti od mrtvih! Sva su se ova predviđanja do u detalje ispunila, a statistička mogućnost da se ona slučajno ispune u jednoj osobi, e, to je već previše... Prečesto se događa da čovjek, boreći se s Biblijom, propusti njenu poruku. Iako se Biblija može i treba provući kroz filtre znanosti, njezina poruka nije obraniti samu sebe. Poruka Biblije je jednostavnija i naglasak joj je na praktičnom suživotu čovjeka i Boga. Poruku Biblije možemo ispričati u tri rečenice: Bog je stvorio čovjeka. Čovjek se odvojio od Boga. Bog je pronašao čovjeka.

Biblija

Dobre vijesti

Vrijeme objave:
16.03.200
Isprintaj stranicu