Vojnik koji se predao Isusu

Autor: Dobre vijesti

Ispočetka sam u zajednicu dolazio pod tabletama. Znao bih zaspati tijekom sastanka. No, nedugo nakon toga, oko mjesec dana nakon što sam pozvao Isusa u svoj život i primio ga, sasvim sam prestao s tabletama. Jednostavno sam osjećao da me Gospodin iscijelio.

Zoran Hrubi sudjelovao je u Domovinskom ratu od jeseni 1991. godine tijekom kojeg je bio na nekima od najopasnijih bojišnica. Po završetku Domovinskog rata dijagnosticiran mu je PTSP. Uslijedile su godine depresije, tjeskobe i povremenih izljeva agresivnosti.

Otkad si sudjelovao u Domovinskom ratu i kako si se uključio u te postrojbe?   - U obranu Hrvatske uključio sam se u rujnu 1991. i u HV-u sam bio do travnja 1996. Najprije sam se borio u 101. brigadi, odnosno u Zboru narodne garde (ZNG). Ratovao sam od Lasinja i Pokupskog, u obrani Zagreba, pa do Slavonije, gdje sam sudjelovao u obrani Osijeka. S Tigrovima sam se najprije jedno kratko vrijeme borio na slavonskom ratištu. Do proljeća 1993. bio sam na dubrovačkom ratištu, a potom smo prešli na zadarsko zaleđe, na Velebit.  

Često se čuje kako se simptomi PTSP-a pojavljuju tek nakon što završi rat i vojnik se vrati u normalan, civilan život. Jesi li tijekom rata osjećao nešto što bi ukazivalo na pojavu bolesti? - Da, već tijekom rata dobio sam prve simptome PTSP-a: agresivnost, autoagresivnost, velike promjene raspoloženja. Kad sam bio kod kuće na dopustu, samo sam razmišljao o suborcima i jedva sam čekao vratiti se u borbu. S civilima koji nisu znali što je prva linija bojišnice s vremenom više nisam imao o čemu pričati niti sam želio biti s njima.

U ratnim situacijama, kad je u blizini bila smrt, jesi li razmišljao o Bogu? - Iskreno, nisam. Tijekom borbi bio sam zaokupljen snalaženjem da ostanem živ, a za vrijeme kratkih dopusta vrijeme sam provodio opijajući se i koristeći priliku da se, dok sam još živ, dobro zabavim. Nitko od nas nije znao je li mu to zadnji dopust.  

Kada si prvi put čuo poruku evanđelja? - Bilo je to 1997. Preselio sam s obitelji u Karin kod Zadra i ljudi iz jedne prognaničke obitelji iz Ilače, Josip i Mila, koji su bili vjernici, svjedočili su mi o Bogu. Rekli su mi da on može riješiti svaku situaciju, pa i moju. Meni je to isprva bilo jako čudno. No, ti su ljudi živjeli iskrenim kršćanskim životom i ja sam ih slušao. Jednom je moju kćer, Valentinu, koja je tada imala četiri godine, zaboljela glava. Kod te obitelji bio je njihov prijatelj iz Zadra, Tomislav Čanji, koji je ponudio da bi se pomolio za nju da ozdravi. Pristao sam, i nakon molitve, glavobolja je nestala i Valentina je bila zdrava. Ostao sam zabezeknut i počeo razmišljati o njihovim riječima kako Bog i za mene ima blagoslove, i kako ima dobar plan za moj život. Obitelj iz Ilače često nas je posjećivala i bez obzira na moj stav uvijek su bili ljubazni i susretljivi.

I došao si... - Ispočetka sam u zajednicu dolazio pod tabletama. Znao bih zaspati tijekom sastanka. No, nedugo nakon toga, oko mjesec dana nakon što sam pozvao Isusa u svoj život i primio ga, sasvim sam prestao s tabletama. Jednostavno sam osjećao da me Gospodin iscijelio. Veoma sam zahvalan Bogu za sve što je učinio za mene.

U rujnu 1999. umrla mi je žena. Ostao sam sam s troje djece. Skrbio sam za njih i brinuo se o svemu. Svega godinu ranije, takvo bi što bilo nezamislivo jer se nisam mogao skrbiti ni sam za sebe. Tako sam živio pune tri godine uz veliku pomoć braće i sestara iz zajednice. Godine 2001. završio sam biblijsku školu u K. C. Riječ Života, što me je dodatno približilo Gospodinu i ohrabrilo u mom kršćanskom životu.  A onda je Gospodin u moj život donio velik dar, moju sadašnju suprugu Danicu.

Želim mu služiti i volio bih kad bi i drugi moji suborci s kojima sam nekad branio Hrvatsku, a koji su danas u sličnoj situaciji, upoznali Isusovu ljubav i iscjeljujuću silu.

Život

Dobre vijesti

Vrijeme objave:
16.03.200
Isprintaj stranicu