Emotivni slom nakon pobačaja

Autor: Ana Boras

Žene imaju strašne noćne more, pune krvi i ubojstava. To je jedan od znakova traume nakon abortusa. Bude se vrišteći jer ne mogu zaboraviti

Suosjećanje na licu i maramice u ruci mladog para Timothyja i Kristy Hall koji su posvetili svoje vrijeme Save One projektu, nesumnjivo je nada za sve povrijedene žene i muškarce. Mnoge su polemike oko abortusa, ali ovdje ne želim ulaziti ni u jednu od njih. Ono što želim je staviti naglasak na ljudsko srce i emocije, staviti znak - oprezno - na ljudski život. Dvanaest punih tjedana Timothy i Kristy provode s polaznicima Save One tečaja. Naziv je Save One jer kažu kako često žene koje su prošle kroz iskustvo abortusa plačući govore: - Kad bih mogla spasiti samo jednu ženu od ovog što prolazim. No, ono što je neobično u ovom projektu nisu ženske nego muške suze. Prepoznajući potrebu i potaknut vlastitim iskustvom, Timothy Hall naglašava da nakon abortusa pate i muškarci. Možda je to ono najrevolucionarnije u ovom projektu. O tome i o mnogim drugim nadovezujućim temama razgovarali smo s njima u njihovu domu u Sloveniji.

DV: Kako to da vaša namjera nije pomoći samo ženama nego i muškarcima?

Timothy: - Većina ne misli da je abortus toliko štetan za muškarce. Doktori počinju razumijevati da postoji PAS (Sindrom nakon abortusa) i da je vezan uz abortus. PAS je nesposobnost doživljavanja emocija i nijekanje odgovornosti. Postoje neki progresivni doktori koji to vide kod žena, a nitko ne govori da abortus utjece na muškarce. U Amsterdamu Vlada mijenja zakone o pobačaju jer vide što on čini ženama. No, da biste shvatili kako abortus pogada i muškarce, možda najbolje da vam isprčam svoju priču:
Imao sam jednu ozbiljnu vezu na fakultetu i prakticirali smo seks misleći da ćemo se ionako vjenčati. Sve je bilo super, živjeli smo odvojeno i posjećivali se. Odjednom se prestala javljati, pa sam se pitao što se dogada. Kada me napokon nazvala, bila je jako hladna i rekla mi je da je trudna i kako me ne voli dovoljno da bi imala moju djecu. Napravila je pobačaj i tako je ljubav mog života za koju sam mislio da će mi biti ženom okončala našu vezu. Pao sam u depresiju, nisam učio niti išao u crkvu. Pokušao sam moliti, ali mislio sam da mi molitve ne odlaze iz sobe. Rekao sam roditeljima, bili su razočarani. I to je bio još jedan udarac, no razumijem ih. Bio sam pun srama i vidio posljedice svog čina pa sam zbog krivnje zaglibio u ovisnosti o pornografiji. Bila je to ozbiljna ovisnost. Bio sam mrtav iznutra, osjećao sam se krivim i pokušao prestati, ali nije išlo. Nakon četiri godine pastor moje crkve pozvao me u svoj ured i pomogao da se otvorim. Nakon savjetovanja i zajedničke molitve, prestao sam s ovisnosti. Mogu reci da sam slobodan i da me to više ne privlači. Bog mi je morao promijeniti dušu i emocije. Kad sam odrastao, želio sam biti kao moj tata i biti tata. To je važno za dečka i uništiti tako važnu stvar kao očinstvo vodi u krivnju i sram.

DV: Mislite li da su žene više povrijedene od muškaraca nakon pobačaja? Poznato je da one mogu imati i fizičke posljedice?

T: - Da, nema sumnje. Kao prvo, žene imaju prirodno dublje emocije od muškaraca. Moja žena bila je trudna četiri puta, a imamo troje djece. Imala je spontani pobačaj. Od trenutka kad je saznala da je trudna, osjećala je povezanost s djetetom. Ja sam ju osjetio tek kad sam ga vidio. Mislim da je ženama teže i da će se svi složiti sa mnom.

DV: Što mislite o odluci žene na pobacaj bez pristanka muškarca?

Timothy: - Mogu vam reći iz svog iskustva da ja nisam imao izbora. Vjerujem da se takva odluka donosi u dvoje, od mame i tate. Ako žena vjeruje muškarcu dovoljno da s njim ide u krevet, ona se, vjerujem, odrekla prava da sama donese odluku o pobačaju. U Sloveniji, odluka žene na pobačaj donosi se pod velikm utjecajem obitelji.

DV: Mislite li da je tako samo u Sloveniji?

Timothy: - Ha, ha …mislite da nije? Vjerojatno je tako na Balkanu. Bio sam prvi muškarac na tecaju Save One i ponosan sam na to. Sa mnom je bilo devet žena i na kraju mi je jedna od njih prišla i rekla: "Čim si ušao u učionicu, mrzila sam te, ništa nisam znala o tebi, ali mrzila sam te jer si muškarac."

DV: Što s muškarcima koji potiču žene da naprave pobačaj?

Timothy: - Iz muške perspektive, neki dečki su možda jako sretni što žena napravi pobačaj, a oni su jadni. Ne trebaju imati ni šansu da spavaju s djevojkama. Mislim da ne treba imati odnos prije braka. Ako si dovoljno muškarac da čekaš, onda bi trebao biti i muškarac koji može brinuti za obitelj. Ako ne možeš držati hlače gore, a to ide i mene, nisi muškarac!

DV: Koje je najopasnije ponašanje ako ste upravo imali pobačaj?

Kristy: - Uobičajena je depresija koja vodi u ovisnost i može voditi u samoubojstvo. Jedna žena vozila je pijana i tako se pokušavala ubiti.

Timothy: - Najopasnije i najčešće je da žene šute. Ne osjećaju se slobodnima govoriti o tome zbog okoline i osude društva ili crkve. I misle da nikog nije briga. Ubiješ li dijete, i emotivno i duhovno ubiješ majku i oca.

DV: Mislite da se takav čin ne zaboravlja?

Timothy: - Ne, nikako. Prva stvar koju čovjek čini je poricanje ili prebacivanje krivnje. Kao u redu, dogodilo se, ali nisam ja kriv/a. Natjerali su me roditelji, nemam novaca, dečko me natjerao. Razgovarali smo sa ženama koje imaju strašne noćne more, pune krvi i ubojstava. To je jedan od znakova traume. Bude se vrišteći jer ne mogu zaboraviti.

DV: Mislite li da se žene i očevi nakon takva čina osjećaju kao ubojice?

Timothy: - Ja sam osjećao golemu odgovornost. Vjerujem da kad se nadu sperma i jajašce, da je to život.

Kristy: - Rekla bih da se ne osjećaju kao ubojice jer su naučene da je to samo tkivo. One ne vide sliku ultrazvuka i toliko puta im je rečeno da to nije osoba. Zato su i zbunjene i ne znaju otkud ti snovi.

DV: Kristy, imali ste spontani pobačaj. Možete li s nama podijeliti to iskustvo?

Kristy: - Jako je slično pobačaju, osjecaš se jako sam. Nisam imala nikoga tko je prošao kroz to. Nakon nekoliko tjedana mislila sam da se od mene očekuje da dodem u normalu. A trebale su mi dobre dvije godine, emotivno sam bila stjerana u kut.

DV: Kristy, jeste li mislili da morate biti puni vjere, snažni i neustrašivi?

Kristy: - Da, to se očekivalo.

Timothy: - Bilo je mnogo očekivanja.

DV: Čak i od vas?

Timothy: - Da i od mene. Naslućivao sam neke emocije kroz koje ona prolazi, ali znao sam da joj ne mogu pomoći, to je odnos izmedu Isusa i žene. Bio sam slab a ne neki jak muškarac.

DV: Jeste li puno razgovarali?

Kristy: - Ne, uopće nismo o tome razgovarali. Za mene su to bile velike kušnje. Jedan od koraka koje žene često čine je poricanje - digni glavu i ne daj da netko vidi koliko boli. Napokon, jedna mi je prijateljica prišla i pitala me kako sam. Rekla sam: "Dobro!" Ona me pogledala u oči i rekla mi: "Ne vjerujem ti." Ja sam počela plakati kako nisam plakala od samog pobačaja. Bila sam ganuta što je netko znao i mario. Smiješ biti povrijeden!

Timothy: - Ja sam naučen da se nije dobro ljutiti i da se fokusiraš na ono pozitivno u situaciji. A to nije zdravo. Ljudi misle kako kršćani to ne smiju, a to je kriva misao. Bog je dao emocije i treba proći kroz njih. Dopustite ženama da produ kroz svoje emocije. Morate ih vrednovati kao stvarne. Vjerojatno na početku nisam bio neka potpora, ali ona mi je pomogla. Sad puno komuniciramo. Sad ju pitam što da učinim da se osjeća voljenom.

Kristy: - I ja imam popis (ha, ha).

DV: Kažete da ženama možete vratiti nadu, mir i osjećaj vrijednosti. Kako?

Timothy: - Kroz čudotvorne ruke Boga. Mi smo samo alati, mi ne možemo pomoći koliko je potrebno. To je duboka trauma za tijelo i duh. Na tečaju ih samo ohrabrujemo da se otvore i da se ne boje. Na prvom im satu govorimo da su hrabre što su došle. Nekad se iznenade kad tamo sretnu neka poznata lica. Puno je tu emocija.

DV: Rad se temelji na knjizi Sheile Harper Vodič za emotivno ozdravljenje nakon abortusa. Recite nam nešto o knjizi.

Timothy: - Knjiga se bavi time kako riješiti ljutnju, ogorčenost i kako si oprostiti. I kako prihvatiti Božji oprost i dati im sliku Boga kojeg ja poznajem. Znaš, on ne stoji tamo s munjom i želi te udariti, on je brižan i pun oprosta. To je nada koju nudimo, oprost, sloboda i mogućnost da završe to poglavlje u svom životu i krenu dalje. Još uvijek posve ne razumijem kako se to dogada, ali nakon 12 tjedana žene se smiju i razgovaramo o njihovu djetetu koje je u nebu i koje ih tamo ceka. Ne forsiramo ljude da vjeruju u Boga, ali kad oni vide da ih on voli, povjeruju u njega.

DV: Koliko je sudionika na jednom tečaju?

Timothy: - Tri do pet. Dvije su one koje vode tečaj i koje su i same prošle tecaj.

DV: Kako Slovenci reagiraju na Save One?

Timothy: - Kad smo počeli, govorili su nam da nam nitko neće doći jer su Slovenci zatvoreni i jer ja nemam diplomu. Imali smo 5 tečaja, 23–24 žene i samo dvije nisu završile jer nisu mogle proći dva zadnja poglavlja. Takoder, Ministarstvo obitelji dalo nam je potvrdu da radimo nešto korisno. Mnogo je žena zainteresirano za seminare. Knjiga je prevedena na slovenski, španjolski, svahili i rumunjski.

DV: Ima li nešto takvo u Hrvatskoj?

T: - Još ne, ali želimo to. Sada radimo s Bečom, nadamo se i Hrvatskoj. Mi treniramo ljude koji onda nastave raditi u svojoj zemlji.

DV: Recimo, primjerice, da se sada jedna mlada žena koja je napravila abortus nalazi sama u sobi držeći Dobre vijesti u rukama. Što biste joj rekli?

Timothy: - Ako je abortus njezin izbor, prvo što joj želim reci je da je volim i da je nama stalo. Želimo je upoznati i nekako doći do nje. Ima nade, postoji bijeg iz te traume, mnogo se žena osjeća isto i važno je da zna kako nije sama.

Elizabeta (Hrvatska)

Obratila sam se kad mi je Isus rekao: "Ti si ubijala svoju djecu, a Hitler tuđu. Ali, ja te ljubim i ne boj se." Tada mi je sav teret pao s leđa. Osjećala sam se slobodno, onako u suzama. Između 21. i 24. godine života imala sam preko deset pobačaja. Tada mi je život bio kaotičan i imala sam mnogo kompleksa. Htjela sam biti visoka, pametna i blond. Dolazim iz muslimanske obitelji u kojoj sam naučila da ne treba rađati djecu ako ih ne možeš hraniti. Na abortus su me jednom vodili mama i tata, jednom je sa mnom išao muž, ali bila sam sama ko pas. Tješila bih se razmišljajući da će se ta djeca reinkarnirati. Smatrala sam da je to čisto moja odluka i da muškarac nema pravo odlučivati. Osjećala sam se kao djevojčica pritisnuta kamenim pločama. Želim reći ženama: Ne trebate se brinuti, Bog odlučuje dati dijete pa se on misli i pobrinuti za njega. Samo treba vjerovati da je on to moćan učiniti.

Silvija (Slovenija)

Što sam mogla učiniti, tek sam bila završila školu. Nisam imala život, iskustvo, posao a da budem iskrena, ni interes za njega. Pa, bila sam tek tinejdžerica. Nikako nisam mogla biti roditelj niti sam mogla tražiti svog dečka da napusti školu.
Preplašena, imala sam samo jedno rješenje. Tako da ne moram ništa objašnjavati, samo se natjerati i ni pod koju cijenu o tome razmišljati. Bila sam više kao promatrač svog života. Kada je bilo gotovo, izbjegavala sam misliti o stvarnosti. Iznenadila sam se koliko je načina za to. Devet godina nakon, srela sam jednu ženu koja mi je ponudila program emotivnog oporavka nakon abortusa. Ni s kakvom posebnom željom za iscjeljenjem i plašeći se, otišla sam pogledati ima li tamo nešto za mene. No, našla sam se u ogromnoj želji da izbacim stvari van i saznam što se stvarno dogodilo. Tijekom tečaja stavila sam na papir stvari koje sam mislila da nikad neće izaći iz mene; dopustila sam si da osjećam ljutnju, bol i gubitak koji nikad nisam ni naslućivala. Naučila sam mnogo o sebi, o Bogu i o svom djetetu. Napokon sam bila u prilici emotivno sazrijeti više od osamnaestogodišnje djevojčice. Nema više ovisnosti o drugima i traženja pažnje. Sada mogu biti žena.

Pobačaj

Dobre vijesti

Vrijeme objave:
16.03.200
Isprintaj stranicu