Ne mogu vjerovat!

Autor: Anne Graham

Pozadina neobičnog rođenja u Betlehemu

Visoka razina nacionalne vjere

Koja slučajnost! Ne mogu vjerovat’! Ovako glasi već standardizirani uzvik čuđenja u Hrvatskoj. Taj uzvik svojom učestalošću ujedno odražava i sposobnost vjerovanja u Hrvata. Naime, teško nam je vjerovati, čak i kad bismo htjeli. Istini za volju, uzvik je plod amerikanizacije (kao i “wow!”, čitaj: vau! aritkuliraj kao da žvačeš gumu, a ne kao da laješ) i ubraja se u tekovine suvremene medijske kulture. Možemo li vjerovati u neobične događaje povezane s blagdanom koji se uskoro obilježava širom svijeta? Djecu, već kao malene, uvjeravamo u stvarnost događaja koji su izmišljene bajke (Nikola, čizme, Krampus, Zubić vile i sl.). Kada odrastu i otrijezne se, logično zaključe kako su stvarni događaji povezani s vjerom - bajke. Tako su formirane generacije i generacije “pravovjernih” koji će na sva dogmatska pita-nja odgovoriti s “vjerujem”. Međutim, pri prvoj diskusiji, kada se ipak požele izjasniti kao intelektualci, pojasnit će kako “ne vjeruju u to doslovno”, ali da “to i nije tako važno” jer je “važno da se čuvaju dobri običaji i okuplja obitelj”. Koliko je, zaista, važno?

Jedinstveno začeće

Marija je, najvjerojatnije, bila tinejdžerka. Njezino ime (hebr. Mirijam = uporna, tvrdoglava) označava osobu koja zna što hoće i spremna je zbog toga suprotstaviti se drugima. Imala je dečka Josipa. On je bio obrtnik i bavio se stolarijom. Hodali su, točnije, bili su zaručeni. Odlučili su se vjenčati. Ipak, nisu imali intimne odnose. To je bila sramota za par koji nije bio vjenčan. Oboje su bili vjernici i to oni koji se drže Biblije. Išli su u sinagogu i ljudi u mjestu su ih znali. Živjeli su u Nazaretu, iako su podrijetlom bili iz drugog kraja, Judeje.
Sve je u ovoj priči normalno osim, eventualno, njihove čednosti. Ali, netko će reći, takvi su bili običaji u to vrijeme, čak i kod nas. Sada su druga vremena. Do svoje navršene petnaeste godine svaka šesta djevojčica i svaki treći dječak u Hrvatskoj imali su spolne odnose. Dakle, još nema elemenata za komentar: - Ne mreš vjerovat’!
E sad, ovdje se lome koplja. Jednoga dana… Marija je imala posjetitelja iz svemira. Predstavio se kao Gabrijel i objasnio da joj donosi važnu poruku od Boga. Bez ljubavnog odnosa s dečkom ili bilo kim drugim, Božjim čudom, ona će zatrudnjeti i roditi superheroja, Spasitelja čitava svijeta. Dječak koji još nije bio ni začet već je imao i ime: Isus - Spasitelj (hebr. Ješua = Jahve je spasenje). Marija je nakon šoka i odgovora na prvo potpitanje prihvatila izazov. Nije rekla: - Ne mrem vjerovat’! Povjerovala je i rekla: - Evo me, dogovoreno! (ili biblijskim rječima: - Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po riječi tvojoj!).
Liberalna teologija ovo ozna-čava kao legendarni, mit-ski element. On je potreban za praznovjerne i neuke ljude, ali nije nužan za intelektualno divljenje Isusovom etičkom i socijalnom naučavanju. A ti? Vjeruješ li da je djevica začela i rodila sina? Uvjerili smo se da medicinskim dostignućima žena može dobiti oplođenu jajnu stanicu i tako, bez spolnog odnosa, začeti i roditi. Može li i Bog, kojeg nazivamo Svemogući stvoritelj, učiniti nešto slično?

Josip u neobranom grožđu

E, još nešto. Svjetleći Gabrijel Mariji je dao i znak. Odao joj je tajnu da je njezina starija rodica Elizabeta čudom začela i već je u šestom mjesecu trudnoće. Doduše, ona je zatrudnjela sa svojim mužem, svećenikom Zaharijom. Čudo se sastojalo u tome što je Elizabeta bila neplodna čitav život, a u trenu začeća oni su bili bračni par pred penzijom.
Kad je Marija to čula, odjurila je u judejska brda u posjet kod rodbine. Tamo se družila i veselila s Elizabetom. Ostala je do Elizabetina poroda, tri mjeseca pa se vratila kući. Nažalost, ono o začeću zaboravila je reći svom dečku prije puta pa mu je radosnu vijest saopćila po svom povratku s praznika u Judeji.
Josip je bio dobar i pristojan čovjek, ali sve ovo ipak je bilo malo previše za njega. Nije je bilo tri mjeseca, vraća se trudna, a kao objašnjenje ima priču o anđelu i rođenju Mesije. Volio je Mariju, ali ovo nije mogao “progutati”. Činilo mu se logičnije da se u judejskim brdima dogodila romansa.
Bio je u dilemi. Tako nešto bila je velika sramota - “odati se bludu u očevu domu”. Zakon je nalagao kaznu kamenovanjem. Ako javno raskine zaruke i otkrije razlog, čitavo će se selo dići i Marija će postati kameni spomenik. S druge strane, nije imao snage prijeći preko svega toga, prihvatiti tuđe dijete i sramotu da je s njom sagriješio prije braka. Naime, i to bi se prema proteku vremena od vjenčanja također razotkrilo. Doći u sinagogu s velikim trbuhom ispod bijele vjenčanice nije bilo prihvatljivo kao danas.
Kao i svaki “dobar čovjek”, odlučio se za kompromis. Potajno će je otpustiti. Ona neka nađe rješenje za dijete, a on je neće razotkriti. Reći će da su ipak shvatili da nisu jedno za drugo. Ona je vjerojatno plakala. On je potišten i opterećene savjesti otišao spavati uvjeravajući sam sebe da je učinio najbolje što je mogao.
Ono na što nije računao, dogodilo se. Čudni glasnik, Gabrijel, posjetio je i njega. Nakon kratke argumentacije, Josip se čudio samome sebi kako je brzo promijenio mišljenje. Svjetleći tip imao je neki čudan autoritet i moć uvjeravanja. Već sutra je krenuo u akciju. Organizirao je vjenčanje, uskoro su se vjenčali i zajedno nastanili. Samo su oni znali tajnu, selo je bilo u neznanju. Na svadbi su svi pili i veselo plesali, ali kada se pojavi “nedonošće”, mogle bi se pojaviti i prve sumnje najavljujući veliki val ogovaranja.

Slava i sramota

U to vrijeme najviše se pričalo o vanjsko-političkoj temi. Car August smislio je nešto veličanstveno. Napravit će popis čitava stanovništva svog carstva, a radi točnosti i kontrole svatko će se vratiti u svoje rodno mjesto.
Motiv je vjerojatno bio imperatorov egotrip, a svrha divljenje samome sebi nad koliko mnogo ljudi vlada. Ipak, ovo je bilo kao naručeno. Budući da je Josip bio iz Betlehema u Judeji, morali su poći na put. Na putu, Mariji je došlo vrijeme da rodi i rodila je izvan Nazareta. Tako selo nije imalo priliku brojati, računati i komentirati. Kakve li slučajnosti? Ili? Je li moguće da Bog usklađuje globalna politička zbivanja sa svojim planom da se rodi Mesija? Je li moguće da je na Marijinu vjernost i spremnost on reagirao spremnošću da je zaštiti od bilo kakve daljnje sramote? Pazi li Bog, doista, na takve detalje?
Tako su Josip i Marija u visokoj trudnoći prešli preko dvjesto kilometara do Betlehema. Na slikama i filmovima obično se prikazuje i magarac, ali Biblija ne spominje magarca. U ono vrijeme magarac je bio poput mercedesa. Isus ga je, trideset godina kasnije, morao posuditi kada je kao kralj želio svečano ujahati u Jeruzalem.

Betlehem

“Kruh koji silazi s neba” stigao je na vrijeme roditi se u “Kući kruha” (hebr. Betlehem = Kuća kruha). Josip je stigao u svoj rodni grad, ali nitko ih nije primio kući. U filmovima postoje razna objašnjenja zašto su završili u štali, ali u Bibliji jednostavno piše da u gostionici (motelu, hotelu) nije bilo mjesta za njih. Nitko ih nije primio.
Ni danas u Betlehemu nije osobito gostoljubiva atmosfera prema Isusu. Lokalni propovjednik Naim Khoury propucan je pištoljem u rame, a crkva je više puta bila zapaljena i razbijana. Na betonskom zidu koji se nalazi na ulazu u Betlehem, na kontrolnom punktu koji se čuva automatima, ipak je netko sprejem napisao “Isus je put”.
Tako je Kralj kraljeva rođen u štali, uz smrad (ili miris) stoke. Sramota ili slava? Ipak, slava jer gotovo da nema osobe koja nije čula za to nedostojno rođenje.
U babinje je došla samo čudna ekipa. U noći banuli su pastiri koje je naš dobro poznati Gabrijel posjetio sa svojom ekipom. Otpjevali su pjesmu, a zatim pastirima objavili tajnu i najavili znak: dijete u pelenama leži u jaslama. Da nije čudno, ne bi bio ni znak. Ali bilo je čudno. Malo osjetljivo nježno djetešce koje mi polažemo u sterilizirane gaze, pelene, čiste kinderbetiće, ležalo je u jaslama, posudi iz koje krave srču blatnu vodu.
Kasnije su došli i magi s istoka. Nisu to bili kraljevi niti su se zvali Gašpar, Melkior i Baltazar. Bili su to čudni astrolozi iz nevjerničke zemlje. Ipak, oni su znali, a pravovjerni veliki svećenik u jeruzalemskom hramu nije znao. Oni su darivali malu obitelj, a ostali ih nisu pustili ni u sobu.

Ne mogu ili mogu vjerovati?

Nije to bila nulta godina kada je rođen jer je Herod Veliki koji je Isusa želio ubiti kad je imao oko dvije godine umro 4. g. pr. n. e. Dakle, Isus je rođen negdje barem 6, 7 godina pr. n. e. Dionizije Mali pogrešno je to izračunao u VI. stoljeću. Nije to bio 25. prosinac jer u to doba pastiri ne noćivaju pod vedrim nebom, čak ni u Izraelu. Već je u studenome hladno za spavati vani.
Ali nije ni bitno! Bitno je što ti kažeš na sve to. - Ne mrem vjerovat’!? Da, djevica je začela i rodila sina. Da, Isus je umro na križu i uskrsnuo treći dan! Da, uznesen je nakon 40 dana i da, ponovno dolazi! To nije bajka. Možeš vjerovati.

Rođenje

fotomontaža Dv.

Vrijeme objave:
16.03.200
Isprintaj stranicu