Dijabetes, rat, smrt i Isus

Autor: Magdalena Kaposta

U 36-oj godini života opet sam zatrudnjela. S obzirom na moju šećernu bolest liječnici su digli ruke od mene. No, neki me blagi unutarnji glas hrabrio. Stalno su mi dolazile riječi iz Rimljana 8,28: "Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube..."  

Interes za različite religije

Dvije godine nakon udaje rodila sam svog prvog sina Emila. Dvije godine poslije njegova rođenja dobila sam šećernu bolest i tako postala ovisna o inzulinu. Godine su prolazile, radili smo i provodili naoko sretan obiteljski život s njegovim dobrim i lošim stranama. Po povratku mog supruga sa studija iz Zagreba 1983. godine jako sam se zainteresirala za život poslije života i pokušala naći neke spoznaje u indijskoj filozofiji, budizmu i vanzemaljcima...

Sin želi u crkvu

Godine 1991. zaratilo se i stjecajem okolnosti Emil i ja našli smo se u Mađarskoj kao izbjeglice. Bili smo utučeni zbog slijeda događaja u našoj zemlji. Međutim, Mađari su nas vrlo dobro udomili u jednom dječjem ljetovalištu. Često su nas posjećivali različiti svećenici: katolici, reformirani, baptisti, pentekostalci tješeći nas iz Riječi Božje. Emil se duhovno probudio i počeo revno pohađati sva bogoslužja. Sjećam se jednog mladića koji mu je ponudio na čitanje Bibliju u stripu, koja ima oko 860 stranica. Moj ju je sin pročitao u pet popodneva. Vrativši se u lipnju 1992. u Vinkovce, tražio je da ga suprug i ja vodimo u crkvu. Kad god bismo došli kući, pričali smo kako nam je bilo u crkvi. Emil je znao govoriti: - Znaš, mama, tamo se osjeća da ima nečeg u zraku. Već na prvoj službi bila sam osvjedočena da sam odlutala daleko od Boga. Svijest o mojim grijesima sve je više rasla. Nametnulo mi se pitanje: ako sad umrem, gdje ću završiti? Uslijedili su kajanje, plač i traženje spasenja. Ubrzo sam doživjela duhovno i vodeno krštenje. Bila sam presretna što mi je Bog dao snage da slijedim primjer svog Spasitelja. Bila sam tako radosna i puna snage da sam pomislila: - Što bi mi se moglo dogoditi da ovo nestane?

Liječnici digli ruke od mene

Ubrzo nakon toga moj je suprug ostao bez posla. U 36-oj godini života opet sam zatrudnjela. S obzirom na moju šećernu bolest liječnici su digli ruke od mene. No, neki me blagi unutarnji glas hrabrio. Stalno su mi dolazile riječi iz Rimljana 8,28: "Znamo da Bog čini da sve pridonosi dobru onih koji ga ljube..." Dospjela sam u Zagreb i rodila lijepoga, živog i zdravog sina Ivana na kojem je odmah izvršeno testiranje nasljednog dijabetesa. Nalaz je bio negativan. Svi smo bili presretni i doživjeli ga kao dar iz Božje ruke. U vrijeme moje trudnoće moj je suprug postao redovit posjetitelj crkve i Bog je na čudnovat način djelovao u njegovu životu. Oslobodio ga je pića, duhana i samopravednosti. Naša je obitelj dobila novi smisao života. Iako je Emil tada imao već 17 godina, volio je svoga malog bracu a i on njega.

Strašna tragedija

I onda se dogodilo ono strašno, bolno i neopisivo. Emil je poginuo u prometnoj nezgodi. Jedno se vučeno vozilo otkačilo, prešlo na Emilovu suprotnu stranu i izazvalo izravan sudar. Naš je sin poginuo na licu mjesta. Kad su mi iz policijske postaje javili što se dogodilo, bila sam strašno šokirana, mislila sam da ću umrijeti. Bili su to teški trenuci boli, straha i gubitka. To se stanje ne može opisati. Međutim, negdje duboko u mom srcu počela se rađati nebeska ljubav, Božja prisutnost i nadnaravna snaga. Negdje od 1 sat iza ponoći pa sve do jutra suprug i ja držali smo se s nevjericom plačući u odnosu na nemili događaj.

Sljedeći dan posjetili su nas neki nama dragi prijatelji da podijele našu bol. Gospodin nas je posebno utješio preko jednog brata u Kristu riječima iz Izaije 57,1-2: "Pravednik gine, i nitko ne mari. Uklanjaju ljude pobožne, i nitko ne shvaća. Da, zbog zla uklonjen je pravednik da bi ušao mir. Tko god je pravim putem hodio počiva na svom ležaju."

Također smo dobili poruku jedne sestre koja je rekla: - Kad sam čula za vašu tragediju, da ste izgubili svoga voljenog sina, Duh Božji mi je rekao sljedeće: "Emil je završio svoje poslanje!"

Oprostili smo mu

Nekoliko dana nakon sahrane našeg prvenca, telefonom nas je nazvao čovjek koji je prouzročio tu nesreću. Htio nas je upoznati i zamolio nas za susret. Samo milošću Božjom mogli smo se suočiti s njim i istovremeno biti bez mržnje, osvetoljubivosti i gorčine. Bila sam preplavljena savršenim mirom. Da nije bilo Božje milosti, bila bih puna mržnje, gorčine i neopraštanja.

Čovjek je bio vidno slomljen dok je u grču pričao o događaju na cesti. U meni se javilo istinsko sažaljenje. Bila sam svjesna činjenice da je njegovom nepažnjom poginuo naš sin. S užasom sam pomislila kako ne bih voljela biti u koži tog čovjeka. Kao i obično, Biblija mi je bila pri ruci, govorila sam mu iz nje, svjedočila o spasenju, Božjoj ljubavi i njegovu praštanju. I mi smo mu također oprostili. Naša je utjeha upravo to da je duša našeg sina spašena. Po uskrsnuću od mrtvih opet ćemo se vidjeti i vječno živjeti zajedno.

Poklonili smo mu Novi zavjet i traženu sliku svog sina. Na odlasku je rekao: - Hvala vam što ste mi omogućili ovaj susret. Došao sam da vas utješim, ali eto, ja odlazim utješen. Plakao je.

Nedavno sam čula priču o čovjeku koji je s predbacivanjem pitao Boga: - Gdje si bio, Bože, kad je moj sin poginuo? A Bog mu je odgovorio: - Na istom mjestu kao kad je moj Sin umirao na križu radi grijeha tvog sina i cijelog čovječanstva.

Perom čitatelja

iStockphoto

Vrijeme objave:
10.04.2009.
Pošalji link prijatelju
Isprintaj stranicu